Kako koristiti sapun i razum u isto vrijeme

Romana Perković, dr.med., Klinika za neurologiju, KBC Osijek

 

 

 

    Prije mjesec dana počela je najveća javnozdravstvena akcija u svijetu o pranju ruku. Liječnici su nas potom zatvorili u kuće kako bismo mogli danima nesmetano proučavati sapun.  Pametni ljudi su odmah shvatili kako je najbitnije kupiti puno wc papira jer znaju da će sljedećih mjesec dana morati jesti ono što sami skuhaju. Kada su se svi zatvorili u kuće, sve je utihnulo. Zbog toga smo jasno mogli čuti svaku budalu koja je nešto rekla što nema nikakve veze sa zdravim razumom. Puno takvih ljudi bit će maknuto sa svojih visokih pozicija nakon što ovo prođe, stoga je ključno da budale ne izlaze iz kuće za svoje dobro.

    Naučili smo svakodnevno pratiti što Stožer govori. Počinju s pričom koliko je danas zaraženih, umrlih, primljenih, otpuštenih i na respiratoru. Shvatila sam da se izvještaj stožera nimalo ne razlikuje od naših jutarnjih liječničkih sastanaka. Svako jutro u isto vrijeme pričamo o danu prije i koliko je bolesnih, umrlih, na respiratoru… Nakon tog pozitivnog i veselog dijela razgovora i na našem jutarnjem sastanku kreću s pitanjima, povremeno razumnim, a povremeno se nađu i biseri poput nekih novinarskih ovih dana npr. „Kada će limena glazba ponovno moći svirati?“ jer je to sad najveći prioritet. Ili u izvještaju ministra da je troje umrlo, a danas je 21 na respiratoru, za razliku od jučer 24, pa novinar nađe za shodno pitati znači li to da je troje skinuto s respiratora.

    Nakon jutarnjeg sastanka odlazi svatko od liječnika na svoje radilište. Kako su nam ukinuli većinu redovnih radilišta radi mogućeg širenja zaraze, nastavili smo raditi na našoj Klinici na kojoj su hospitalizirani bolesnici te u našim hitnim ambulantama u sklopu Objedinjenog hitnog prijema i u novoj hitnoj ambulanti u Febrilnom centru. U zgradi Interne medicine osigurali smo prostor samo za bolesnike pod sumnjom na COVID-19 (to su svi bolesnici s respiratornim tegobama i temperaturom). Zgrada je dobila ime Febrilni centar i tamo smo raspoređeni slično kao i u „čistom“ hitnom prijemu – internisti, neurolozi, kirurzi, traumatolozi, pedijatri i ginekolozi. Bilo je bitno izdvojiti bolesnike sa sumnjom na COVID-19 kako se ne bi miješali s teškim bolesnicima u ostatku bolnice. Ukoliko se dokaže korona u bolesnika, on odlazi na hospitalizaciju na Infektologiju ili ukoliko je u teškom stanju u tzv. Respiracijski centar kojeg vode anesteziolozi i koji je opskrbljen respiratorima. Smjene su nam svima 24 sata i podijeljeni smo u timove. Ukoliko se jedan tim razboli ili kontaminira, u svakom trenutku ga može zamijeniti drugi koji čeka svoj red. Bolesnike najčešće dovozi hitna pomoć te nam ih predaje na ulazu. Mi se oblačimo u zaštitnu odjeću i takvi razgovaramo s bolesnicima te ih pregledavamo. Šaljemo ih na dijagnostičke pretrage u strojeve koji su osigurani samo za COVID-19 sumnjive bolesnike, nakon toga se strojevi i sale dezinficiraju. U isto vrijeme bolesnici koji epidemiološki nisu sumnjivi na koronu, odlaze u čisti dio hitnog prijema te se tamo pregledavaju i dijagnosticiraju daleko od sumnjivih bolesnika. Po dolasku u Febrilni centar svima se uzima bris te se čekaju rezultati kroz nekoliko sati, a ovisno o rezultatima bolesnici se smještaju po bolnici.

    24 sata provoditi u takvom okružju psihički je dosta zamorno jer većinu vremena morate balansirati između improvizacije, spašavanja ljudskog života i brige o samom sebi kako se vi ne biste zarazili. Moram reći da je ovo zadnje najteže jer svi smo naučili da kada bolesnik dolazi u teškom stanju ne razmišljamo više o sebi, jesmo li gladni, zdravi, trebamo li na wc. Najčešće po 12 i više sati ne jedemo i ne idemo na wc ukoliko je gužva u hitnom prijemu, a tako je većinom. Svi bolesnici zahtijevaju da oni budu što brže pregledani zanemarujući da s druge strane ima jedan liječnik i jedna medicinska sestra ili tehničar na više desetaka bolesnika dnevno. Tako smo naučili žrtvovati zdravlje i zdrav razum pa nam ova situacija i nije fizički teško pala. Više je psihički teško jer su smjene duge, česte, naporne, ne znate jeste li zaraženi i hoćete li zaraziti svoju obitelj kad dođete kući.

    Možda se pitate zašto su zatvorili sve ljude u kuće, zašto ne možete ići u školu? Razlog nije da se ne zarazimo svi, već je razlog da se svi brzo ne zarazimo. Bolnica ima određeni broj liječnika i određeni kapacitet kreveta za sve bolesnike. Ukoliko se brzo zaraze dva ili tri doma za starije, to je otprilike oko stotinu ljudi, sve ih treba hospitalizirati i većinu staviti na respirator. Problem nastane kada dođe prometna nesreća s mladim ljudima koji zahtijevaju respirator. Postoji mogućnost da nećemo imati dovoljno mjesta za njih, a nikoga od starijih ne smijemo skinuti s respiratora ukoliko sam ne odustane od života unatoč svim poduzetim mjerama. Morali bismo birati koga stavljamo na respirator i jako puno ljudi bi umiralo, što vidimo po situacijama u nekim zemljama koje nisu brzo reagirale s mjerama zaštite. Morali smo zatvoriti sve kako ne bismo pretrpali zdravstveni sustav, kako ne bismo dopustili ulazak virusa u „čiste“ dijelove bolnice i u domove za starije jer bi na taj način svatko bio u nezavidnoj mogućnosti da izgubi člana obitelji.  

 

    Zašto nosimo maske, peremo ruke i držimo socijalnu distancu kada će većina ljudi preboljeti virus bez simptoma? Imate li baku, djeda ili roditelje s povišenim krvnim tlakom, operiranim tumorom, preboljenim moždanim ili srčanim udarom ili nekom drugom bolešću, a još uvijek žive, privređuju, brinu se o vama, vole vas? Njihov imunitet je narušen, njihovo tijelo je iznutra u lošijem stanju i jedan virus koji se brzo razmnožava lagano može uzrokovati da ubrzo prestanu disati. Zamislite da vam baka dobije upalu pluća i testiraju vam cijelu obitelj te saznate kako ste vi asimptomatski prenositelj. Baka vam je na respiratoru, a vi ste pomogli u tome, kako biste se osjećali? Niste mogli znati, ali je li baš bilo nužno da neodgovorno i neoprezno neopranih ruku dirate njezine brave ili joj sjedite blizu. Je li baš bilo nužno da odete na tu rođendansku zabavu gdje ste pokupili virus i donijeli ga u svoju obitelj? Zato peremo ruke i ne okupljamo se, ne zbog nas samih, već zbog naše i tuđih obitelji.

    Suprotno mnogim vjerovanjima, virus nije toliko pametan da bi se zadržao na nekim površinama danima (jedino u eksperimentalnim uvjetima). U normalnom životu do sada nije zabilježen prijenos virusa u trgovini. Također je potrebna duža i direktna izloženost oboljelom od korone kako bismo ga prenijeli na sebe (jedino ukoliko baš nemate sreće). Zato se većinom virus prenosi u samoj obitelji.

Određena anksioznost je sada normalna. Treba biti oprezan i normalno nastaviti svoj život uz sve mjere zaštite koje su prikladne, a ne biti paranoičan ili paničan. Nije prikladno nositi masku u autu dok se u njemu sami vozite. Takvi ljudi bi stvarno trebali posjetiti doktora kad sve ovo prođe.

    Pokušavamo vratiti stvari u normalnu, ali proći će dosta vremena dok to uspijemo. Ljudi su zbunjeni i ne znaju kako se ponašati. Uđem u pekaru i vidim na ulazu dezinficijens, ne razumijem smisao toga, ali možda samo nisam upućena da se u pekari inače može dirati sve s polica. Ukoliko to stvarno netko radi i to je za jednu dužu psihoanalizu.

Smisao života je prilično jednostavan, raditi na sebi, provoditi higijenu i brinuti se za druge oko sebe kako nam život svima ne bi postao još teži nego što jest. Od rujna kada krene mogući drugi val pandemije, spremni smo pranje ruku nadograditi i s učenjem kako se peru zubi, što će se pokazati korisno kada ponovno prestanemo nositi maske.

                                                                                                    Osijek, travanj 2020.

Informacije i pitanja na:

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now