„Tko će kome, nego svoj svome.“
Niko Milanović, bivši učenik naše škole, a danas zaposlenik tvrtke Rimac Automobili u Zagrebu, pokrenuo je u suradnji sa Studentskim zborom Sveučilišta u Zagrebu inicijativu izrade 3D printanih zaštitnih vizira. Izrađeni viziri uručeni su djelatnicima Opće županijske bolnice Našice i ostalim djelatnicima u Našicama koji su izloženi kontaktu s ljudima.
Tko je Niko Milanović, pročitajte.
Kako sam po prirodi tvrdoglav, nisam volio odustajanja. Uvijek sam se vodio onom izrekom (nisam ju ja izmislio, samo sam ju preuzeo) – „Tko želi, nađe način. Tko ne želi, nađe izgovor.“ Bit će da se toga držim od malena jer još kao klinac volio sam slagati Lego kocke i igrati igre s autima. Kada nešto nisam znao složiti iz prve, bilo je rastavljanja i sastavljanja sve dok „građevina“ ne poprimi izgled kakav sam zamislio.
U utrci s autima osvojim prvo mjesto, ali nisam bio zadovoljan s postignutim vremenom – utrka se mora voziti iz početka sve dok ne oborim „sam svoj rekord“. Očito, više me privlačila tehnička strana stoga sam upisao prirodoslovno-matematičku gimnaziju. Nakon četiri godine sjedenja u našičkim srednjoškolskim klupama, došlo je vrijeme za novi period u životu. Lego kocke odlučio sam zamijeniti „šarafima“, a aute iz igrica s pravima. Sljedeći logičan korak bio je odlazak u Zagreb na „Fakultet strojarstva i brodogradnje“. Bila mi je želja naučiti što više o vozilima, konkretno automobilima. Nakon pet i pol godina (produžio sam si malo faks, ipak svi govore da je to najljepši period u životu) završio sam fakultet na usmjerenju „Motori i vozila.“ S diplomskim radom na kraju obrazovanja htio sam ostvariti ideju s početka – a to je izraditi svoje vozilo. Konstruirao sam off-road vozilo sa svim elementima. Pri tome, pomoglo mi je znanje i iskustvo koje sam stekao dok sam bio član studentske udruge „FSB Racing Team“ gdje skupina studenata od nule razvija i fizički izrađuje svoj bolid formule koji ide na razna natjecanja protiv drugih sveučilišta.
Nakon toga, nova stepenica u životu – posao. Zapravo, imao sam samo jednu želju, a to je rad u automobilskoj industriji. Tako sam se prijavio za posao inženjera u perspektivnoj firmi „Rimac Automobili“ te odmah nakon fakulteta počinjem s radom. „Rimac Automobili“ je relativno mlada tvrtka koja se bavi razvojem električnih automobila i tehnologije baterijskih sustava. Trenutno radim na razvoju najbržeg vozila na električni pogon – na svijetu. Svidio mi se duh i karakter firme koji govori kako jedna mala firma može konkurirati svjetski poznatim kompanijama.
Jedna stvar zbog koje mi je jako drago je to što sam cijelo vrijeme trenirao i igrao nogomet, bez obzira na privatne problemčiće, obveze u školi, na fakultetu ili poslu. To je do one tvrdoglavosti, od početka što sam spomenuo. Za sport općenito je to jako dobra osobina – nema predaje dok utakmica ne završi. Nažalost, pogodila nas je sve situacija s virusom.
Pokušavamo paziti na sebe i druge koliko god možemo, trudimo se pomagati drugima kako god znamo. Svi su se udružili, vidio sam kako veliki gradovi dobivaju donacije i potporu. Mene je zanimalo kada će manja mjesta doći na red.
Imam 3D printer, time sam se susreo i na faksu i na poslu pa je došla ideja napraviti 3D printane vizire za grad odakle dolazim – jer „Tko će kome, nego svoj svome.“ Iako sam već godinama u Zagrebu, uvijek me srce vuče Našicama. Imamo veliki dom zdravlja i bolnicu, takva oprema će im definitivno rad s pacijentima učiniti nešto sigurnijim. Kontaktirao sam obitelj, rodbinu i prijatelje te smo se svi vrlo brzo organizirali i započeli s radom. Svatko je dobio svoj zadatak te smo u kratkom vremenu skupili, izradili i složili velik broj vizira koji je podijeljen građanima Našica. Iznimno mi je drago što se cijela ekipa nesebično odmah složila s tom idejom. Svi su iznosili mišljenja i rješenja kojima bi ostvarili ovu zamisao što bolje i što brže. Ovim putem im još jednom zahvaljujem na suradnji, bilo mi je zadovoljstvo ispuniti ovaj cilj s vama i ponosan sam što smo pronašli načine, a ne izgovore.
