Covid 19 ,kako je mali virus promijenio život prodavača! 

                                                                                                                         Tatjana Bosak

Sjećam se, bio je ponedjeljak, počelo se šuškati kako se zatvaraju kafići i frizerski saloni... i onda
šok, nevjerica i panika.. preko noći sve se zatvorilo... nismo se stigli ni pripremiti .


Dva sljedeća tjedna bila su opći kaos. Radno vrijeme nam se skratilo, a roba je dolazila redovno.
Konkretno, ja radim sa svježim mesom. Ni u jednom trenutku isporuka nije bila prekinuta, protok robe bio
je uredan, ali takav pritisak od strane kupaca nisam doživjela otkako radim, a to je skoro 20 godina.
Nismo se ni snašle, a količine robe koje smo naručivale bile su pet do šest puta veće nego inače. Naš
radni dan, iako znatno skraćen, bio je naporniji nego inače cijeli radni tjedan. Prvo smo ujutro sve
morale dezinficirati. Nakon toga bi dolazila roba, ogromne količine robe, a ljudi su već u masama čekali
ispred trgovine. Slobodno mogu reći da sam u ta dva udarna tjedna vidjela pravu narav ljudi, kako onih
skromnih koji su dolazili po ono osnovno da imaju za narednih nekoliko dana, tako i onih drugih, ne
znam kako bih ih nazvala - bahati ,arogantni - koji su kupovali nenormalno velike količine mesa, jer oni
eto imaju novca i mogu, nije ih briga što neko tko čeka iza njih možda neće dobiti samo onoliko koliko
mu treba za ručak taj dan. Iskreno, malo sam kratkog fitilja i morala sam se u nekim situacijama dobrano
suzdržavati da ne reagiram, jer kako kažu - kupac je uvijek u pravu...


U razgovoru s kolegicama, koje rade u trgovačkim centrima, jasno mi je da je kod njih bilo još gore. Do
izražaja su dolazile neke ljudske osobine koje su u najmanju ruku ružne. Trebalo se nositi i s njima i s
pritiskom novih radnih uvjeta - obavezna maska, rukavice i dezinfekcija trgovine.


Odlazak kući također je bio stresan. Djeci je teško objasniti zašto moramo prvo otići u kupaonicu, riješiti
se radne odjeće , otuširati i tek tada pozdraviti se s njima .


Mislim da će nam svima ovo razdoblje ostati u sjećanju kao napeto i nepredvidivo, razdoblje u kojem
smo spoznali kako kao roditelji, prijatelji i radnici, svatko na svom radnom mjestu, reagiramo na stresne i
opasne situacije, kako se s njima nosimo i postajemo svjesni kako nam zapravo jako malo treba da
budemo sretni.


Situacija se polako smiruje, mjere popuštaju i nadam se da će uskoro sve opet biti barem približno
kao prije. Želim zagrliti svoje sestre, prijatelje, a najviše svoju baku. Njoj su 94 godine, jučer sam ju prvi
put posjetila nakon mjesec i pol, nisam je poljubila ni zagrlila, ali vidjela sam ju.


Sutra je novi dan, idem na svoj posao koji volim, vraća se sve polako u neku normalu. Drago mi je što
sam cijelo ovo vrijeme bila na svom radnom mjestu, bila od koristi.


Iako govore kako smo mi trgovci bili na prvoj crti, vjerujte mi to nismo tako doživljavali. Radili smo svoj
posao kao i prije, u malo većem obimu, ali s istim žarom, možda čak i
većim.

Informacije i pitanja na:

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now